Put Bošnjaka kroz historiju

Ljiljani su bili dio grbovne tradicije dinastije Kotromanića i srednjovjekovne bosanske države. Za vrijeme kralja Tvrtka I Bosansko kraljevstvo doživjelo je svoj najveći politički uspon, a grb sa šest ljiljana ostao je jedan od najsnažnijih simbola bosanske državnosti.

Kada je Republika Bosna i Hercegovina 1992. obnovila zastavu s ljiljanima, taj znak je povezao srednjovjekovne korijene s borbom za opstanak međunarodno priznate države. Pod tom zastavom stajali su njeni građani i branioci različitih naroda.

Ljiljan zato nije samo ukras. On podsjeća da Bosna ima vlastitu državnu tradiciju i da je kroz stoljeća, uprkos promjenama carstava i granica, sačuvala svoje ime i posebnost.

Bošnjaci su kroz historiju živjeli na raskršću velikih sila i političkih preokreta. Smjenjivale su se srednjovjekovna bosanska država, Osmansko Carstvo, Austro-Ugarska i dvije Jugoslavije. Svaka promjena donosila je nove zakone, pritiske, ratove i iseljavanja.

Uprkos tome, sačuvani su bosanski jezik, vjera, običaji, porodično pamćenje i pripadnost domovini. Džamije, vakufi, rukopisi, književnost, sevdalinka, zanati i gradska kultura svjedoče o životu koji nije prestajao ni u najtežim vremenima.

Snaga jednog naroda nije u tome da nikada ne strada, nego da poslije stradanja ponovo podigne porodicu, obnovi kuću, školuje djecu i sačuva dostojanstvo bez odricanja od sebe.

Tokom balkanskih ratova, Prvog i Drugog svjetskog rata i poslijeratnih progona, muslimansko stanovništvo u Bosni, Hercegovini i Sandžaku pretrpjelo je ubistva, protjerivanja i gubitak imovine. Brojne porodice rasute su širom svijeta.

U jugoslavenskim državama bošnjačka nacionalna posebnost dugo nije bila potpuno priznata. Ipak, ljudi su kroz vjerske ustanove, kulturna društva, književnost i porodično odgajanje čuvali osjećaj pripadnosti.

ZAVNOBiH je 1943. obnovio državnost Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske federacije. Tokom 1960-ih priznata je nacionalna posebnost Muslimana, a 1993. vraćeno je historijsko ime Bošnjak.

Na referendumu 29. februara i 1. marta 1992. većina izašlih građana glasala je za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Evropska zajednica priznala je nezavisnost 6. aprila, a država je 22. maja primljena u Ujedinjene nacije.

Rat je počeo u uslovima velike vojne neravnopravnosti. JNA je raspolagala teškim naoružanjem i infrastrukturom, dok su branioci mnogih gradova i sela u početku imali malo oružja, slabu vezu i nedovoljno opreme. Ipak, organizovali su teritorijalnu odbranu, policiju, krizne službe i zaštitu stanovništva.

Odbranu nisu nosili samo vojnici. Ljekari i medicinari radili su bez dovoljno lijekova, radnici su održavali proizvodnju, nastavnici su držali nastavu, a građani su dijelili hranu i pomagali ranjenima i raseljenima.

Armija Republike Bosne i Hercegovine formirana je 15. aprila 1992. kao oružana sila legalnih institucija Republike Bosne i Hercegovine. Nastala je povezivanjem jedinica Teritorijalne odbrane, Patriotske lige, policije, dobrovoljaca i drugih branilaca.

Njena snaga rasla je kroz organizaciju, iskustvo, disciplinu i podršku stanovništva. Uprkos embargu na oružje, opsadama i nestašicama, branjeni su Sarajevo, Tuzla, Bihać, Goražde i mnoga druga područja. Vremenom je Armija RBiH izrasla u sedam korpusa i sačuvala jezgro države.

Armija RBiH bila je multietnička vojska, iako su veliku većinu njenih pripadnika činili Bošnjaci. Njena historijska uloga bila je odbrana međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i stanovništva pred progonima i uništenjem. Čast branilaca najbolje se čuva činjenicama i jasnim odbacivanjem zločina bez obzira ko ih je počinio.

Tokom rata 1992–1995. ubijeni su civili, rušeni gradovi i vjerski objekti, otvarani logori i protjerivane porodice. Opsada Sarajeva trajala je gotovo četiri godine. U julu 1995. snage Vojske Republike Srpske počinile su genocid nad Bošnjacima Srebrenice, potvrđen presudama međunarodnih sudova.

Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je rat i sačuvao Bosnu i Hercegovinu kao međunarodno priznatu državu. Mir nije izbrisao gubitke: hiljade porodica nastavile su tragati za nestalima, povratnici su obnavljali razorene domove, a preživjeli svjedočili pred sudovima.

Naša obaveza je govoriti istinu, čuvati imena žrtava i učiti mlade kako je država odbranjena. Snaga Bošnjaka ne pokazuje se mržnjom prema drugima, nego znanjem, dostojanstvom, zajedništvom i spremnošću da se mirno i odlučno čuvaju sloboda, domovina i budućnost.